SMEĐA PUZA
Armillaria obscura (Schaeff.) Herink
ETIMOLOGIJA: obscurus (lat.) = smrknut, mračan, nejasan, nepoznat, taman.
TAKSONOMIJA: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Physalacriaceae / Armillaria
KLOBUK: 2-10 (14) cm širok, prilično je mesnat, okruglast ili tupo-stožast pa konveksan, gotovo je uvijek ispupčen, u starosti je skoro ravan; rub je uvijek podvnut i zaobljen; tamnosmeđ, crvenkasto-smeđ ili zagasite oker-smeđe boje, sredina je tamnija od crnkasto-čađavosivih čehica koje se lako skidaju; kod mlađih gljiva s gušćim, a kod starijih gljiva s rjeđim i poput čička čekinjasto ušiljenim ostacima ovoja.
STRUČAK: 4-22 (25) cm visok i 1-4 (5) cm debeo, valjkast, uglavnom je zadebljan na bazi (oko 2 cm), pun, s tvrdom je korom i pamučastom jezgrom koja se u starosti prošupljuje; smećkast, vlaknast, šaren je od čeha, prema dnu je tamnosmeđ (nikada nije žut), vrh je obično svjetliji, bjelkast; vjenčić je debeo, slab, kratak, prekriven je bijelom vunastom presvlakom.
LISTIĆI: Bijeli su i prljavobijeli, te skoro žuti ili smećkasti, na kraju su s rđastim mrljama; osrednje su gusti, silazeći, tanki, široki; oštrica je cjelovita, a kod promrzlih oštrica može i pocrvenjeti.
SPORE: Jajolike, sa zrnastim sadržajem, nisu zakrivljene, 5.8-10 x 5-7 µm; otrusina je bijela.
MESO: Svijetlo, gotovo je bijelo, u klobuku je meko, a u stručku ubrzo žilavo-vlaknasto, tanko; miris na gljive, okus trpak, na sapun, kada se prožvače u ustima okus nakon određenog vremena postane odvratan.
STANIŠTE: Raste u množini, ali ne i u grmovima sa zajedničkim korijenom, tipično u vrtovima, parkovima i crnogoričnom šumama, najčešće šumama smreke, kao saprofit na krupnim drvnim ostacima raznog crnogoričnog drveća ili prividno na zemlji izmiješanoj s drvnim ostacima, te kao parazit na živom drveću, uspijeva i duž obale na borovima.
DOBA RASTA: 9, 10, 11
UPOTREBLJIVOST: Prvorazredna je jestiva gljiva, mnogo je ukusnija od listopadne puzice, može se pirjati, pržiti, koristiti za juhe, a osobito je prikladna za kiseljenje; stručci su pretvrdi pa se odbacuju; sirova je otrovna. Ne podnose ih svi dobro i ponekad dovode do teških simptoma sličnih gripi kao što su groznica, alergijske reakcije, proljev ili gastrointestinalni problemi. Stručci se ne smiju koristiti jer su tvrdi i vlaknasti. Svatko tko razvije bilo kakve simptome ne bi ih trebao jesti. Toksičnost i nepodnošljivost se povećavaju nakon mraza ili kod starijih primjeraka. Kuhati ih najmanje 20 minuta i baciti vodu od kuhanja prije upotrebe u druge svrhe. Također nisu prikladne kao sušene gljive. Također se primjenjuje kao ljekovita gljiva, u prethodnim stoljećima, gljiva se koristila kao laksativ za zatvor, a u antičko doba su je zvali i Hallimarsch = izazivanje proljeva. Naravno, danas se više ne koristi za tu svrhu, jer farmaceuti sigurno imaju mnogo bolje lijekove. Unatoč svemu navedenom, vrlo su dobre jestive gljive. Smrtonosna trovanja ili trovanja s oštećenjem organa do danas nisu poznata.
NAPOMENA: Vrlo je dobra jestiva čupava grmača (Desarmillaria tabescens), a razlikuje se prvenstveno po odsutnosti prstena, te po svjetlijim klobucima. Medena puza (Armillaria mellea) ima žuti ovoj i jači prsten. Moguća je zamjena s koprenastom puzom (Armillaria cepistipes) koja raste na panjevima bjelogoričnog drveća.