DVOGODIŠNJI RUPIČAR

Abortiporus biennis (Bull.) Singer

SINONIMI: Daedalea biennis (Bull.) Fr.; Heteroporus biennis (Bull.) Lázaro Ibiza

ETIMOLOGIJA: biennium (lat.) = dvogodišnji. Po vremenu rasta.

TAKSONOMIJA: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Polyporales / Meruliaceae / Abortiporus

ENGLESKI NAZIV: Blushing Rosette

PLODNO TIJELO (klobuk):  4-14 (17) cm široko, razdijeljeno na režnjeve, često u obliku cvijeta; površina nije pojasasta, sitno je baršunasta ili dlakavo-pamučasta, skoro je spužvasta, svijetlosmeđa, žuto-smeđa do sivo-smeđa, u starosti s tendencijom da poružičasti, rub je bjelkast do oker.

RUPICE: Nejednake, rastrganog su ruba, zupčaste, labirintne; bjelkaste, kasnije ružičaste do ružičasto-žute.

SPORE:  Eliptične, s jednim grlićem, 5-8 x 3-5 µm; otrusina je bijela.

MESO: Kožasto-vlaknasto, u klobuku je spužvasto, bijelo, s ružičastom nijansom; miris i okus nisu izraženi.

STANIŠTE: Raste u svim tipovima šuma, parkovima i vrtovima kao saprofit zakopanih drvnih ostataka raznog bjelogoričnog i crnogoričnog drveća, na tlu u blizini panjeva, na vlažnim mjestima.

DOBA RASTA: 8, 9, 10, 11

UPOTREBLJIVOST: Vjerojatno je jestiva vrsta, ali je smatramo nejestivom zbog kožaste i tvrde konzistencije mesa.

NAPOMENA: Prepoznatljiva je vrsta s dosta lijepim plodnim tijelom u obliku cvijeta, ružičaste je nijanse.

BIJELA LEDENKA

Pseudohydnum gelatinosum (Scop.) P.Karst.

SINONIMI: Tremellodon gelatinosum (Scop.) Pers.; Pseudohydnum gelatinosum f. fuscum  (Bres.) Kobayasi

ETIMOLOGIJA: gelatinosum (lat.) = želatinozan. Po želatinoznoj konzistenciji.

TAKSONOMIJA: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Auriculariales / Pseudohydnum

ENGLESKI NAZIV: Jelly Tooth

PLODNO TIJELO (KLOBUK):  3-8 (12) cm široko, bez stručka, u obliku je polumjeseca, lateralno se sužava i šiljasto je spojeno sa supstratom, ponekad i s kratkim stručkolikim nastavkom, sjajno; prozirno, bijelo je ili bjelkasto s plavičastim odsjajem ili smećkasto, kasnije je žućkasto do žućkasto-smeđe, po površini se nalaze male dlačice debljine 3-16 µm.

STRUČAK: Ne postoji ili je vrlo kratak, debeo; bjelkast je do smećkast.

ŠILJCI: Smješteni su na donjoj strani klobuka, vrlo su kratki, mekani, sjajni, bijeli i prozirni.

SPORE:  Okruglaste, glatke, prozirne, 4.5-8 µm; otrusina je bijela.

MESO: Vodenasto-želatinozno, mekano, prilično je debelo, prozirno, bijelo je ili bjelkasto; miris nije izražen, a okus je blag.

STANIŠTE: Raste u proljeće, ljeto i jesen kao saprofit krupnijih drvnih ostataka (trupci) raznog crnogoričnog drveća, obično bora ili smreke, rijetko se pronađe na drvnim ostacima bjelogoričnog drveća.

DOBA RASTA: 6, 7, 8, 9, 10, 11

UPOTREBLJIVOST: Jestiva je i sirova, a odlična je kao desert, očišćena, nasjeckana na male komadiće, uz dodatak šećera i ruma. Ova se gljiva inače smatra relativno bezukusnom, pa čak nije osobito prikladna u mješavinama s drugim jestivim gljivama.

NAPOMENA: Javlja se u 2 forme, bijeloj i smeđoj. Smeđa forma češće raste na jelovim panjevima, a bijela forma raste na panjevima drugih crnogoričnih vrsta. Lako je prepoznatljiva po želatinoznoj strukturi i šiljcima ledenobijele boje. Nema nikakve opasnosti od zamjene s nevaljalim gljivama.

NARANČASTOCRVENA ZDJELIČARKA

Aleuria aurantia (Pers.) Fuckel

SINONIMI: Otidea aurantia (Pers.) Anon.; Peziza aurantia  Pers.

ETIMOLOGIJA: aurantio (lat.) = narančasto. Po narančastoj boji.

TAKSONOMIJA: Fungi / Ascomycota / Pezizomycetes / Pezizales / Pyronemataceae / Aleuria

ENGLESKI NAZIV: Orange Peel Fungus

PLODNO TIJELO (APOTECIJ):  1-10 (12) cm široko, tanko, prvo je zdjeličasto, zatim nepravilno i valovitia ruba, na osnovi gotovo da nema stalka; unutarnja strana je žuta, žuto-narančasta, svijetlonarančasta ili narančasto-crvena i glatka, vanjska je sterilna strana nešto svjetlija, blijedoružičasta i zrnasta; himenij se nalazi na unutarnjoj strani i na dodir izbaci oblačić lebdjećih spora.

STRUČAK: Vrlo kratak ili ne postoji, već je samo u obliku korijenčića.

SPORE:  Eliptično-vretenaste, mrežasto ornamentirane, 17-25 x 9-11 µm; otrusina je bijela, bezbojna.

MESO: Voštano, tanko, ružičasto ili narančasto-žuto, čvrsto; miris nije izražen, a okus je blag ili nije izražen.

STANIŠTE: Raste u ljeto i jesen, pojedinačno ili u svežnjićima, kao saprofit tla u šumama, vrtovima, parkovima, uz ceste, na travnjacima, na golom suhom tlu, često na pjeskovitom tlu.

DOBA RASTA: 7, 8, 9, 10, 11

UPOTREBLJIVOST: Nema nikakvog okusa, ali je jestiva sirova, a pomiješana sa šećerom i likerom predstavlja pravi gljivarski specijalitet. Tako vizualno lijepa gljiva dobiva na privlačnosti.

NAPOMENA: Jedna je od rijetkih gljiva koje se mogu jesti sirove. Po obliku i boji je veoma slična bezvrijedna chaterijeva zdjeličarka (Melastiza chateri) koja naraste do 2 cm široko, nekad raste u množini uz putove, šumske staze i po vlažnim šumskim terenima, također je narančasto-crvene boje, a razlika se može odrediti samo uz pomoć mikroskopa, spore su joj manje, 17-19 x 9-11 µm. Naša vrsta je u svježem stanju u kombinaciji s likerom i šećerom poznati gastronomski specijalitet.

ŠUMSKA PEČURKA

Agaricus sylvicola (Vittad.) Peck

SINONIM: Psalliota silvicola (Vitt.) Fr.

ETIMOLOGIJA: sylvicola (lat.) = živi u šumi. Po staništu.

TAKSONOMIJA: Fungi / Basidiomycota / Agaricomycetes / Agaricales / Agaricaceae / Agaricus

ENGLESKI NAZIV: Wood mushroom

KLOBUK:  3-15 (20) cm širok, zvonolik je pa raširen, suh, gladak, svilenkasto-sjajan; bijel do bijelo-krem, na dodir samo malo požuti, kožica se djelomično guli, često je dekoriran samo sitnim vlakancima, a ne čehicama.

STRUČAK: 4-8 x 0.8-1 cm, vitak, cjevasto-šupljikav je pa zatim cijelom dužinom potpuno šupalj, ponekad je već u mladosti šupalj, osnova je s jasno obrubljenom bulbom, vrh stručka se lako odvaja od mesa u klobuku; bijel, na dodir postaje žut do smeđo-žut; vjenčić je bijel, jednostruk, dosta velik, opnast, viseći, prolazan.

LISTIĆI: Vrlo su gusti, slobodni; najprije su bjelkasto-sivkasti do krem, zatim ružičasti i na kraju čokoladnosmeđi.

SPORE:  Jajolike, 5-6.5 x 3-4.5 µm; otrusina je ljubičasto-smeđa.

MESO: Bjelkasto, U klobuku je bijelo, na prerezu požuti, najviše u bazi stručka, a poslije posmeđi; jasnije miriše po anisu od ovčarske pečurke (Agaricus arvensis), okus je blag.

STANIŠTE: Raste u ljeto i jesen, skupno po 2-3 primjerka zajedno, kao saprofit tla u miješanim i crnogoričnim šumama, najčešće u blizini smreke i bukve.

DOBA RASTA: 6, 7, 8, 9, 10, 11

UPOTREBLJIVOST: Izvrsne je kakvoće, može se jesti i sirova. Također se primjenjuje kao ljekovita gljiva, jer je znanstveno dokazano da sadrži tvari koje imaju antivirusno, antikancerogeno i antibiotsko djelovanje. Na primjer, potvrđeno je djelovanje protiv bakterije Helcobacter pylori. Također se navodi da spriječava rast tumora kod raznih vrsta raka, kao što su rak dojke i prostate. Negativna je strana ta što vrste koje žute sadrže posebno visoke koncentracije agaritina za koji je navedeno da je u pokusu sa životinjama pokazao kancerogene učinke. Međutim, agaritin imaju i druge vrste gljiva, kao i uzgojene gljive, koje se smatraju bezopasnima.

NAPOMENA: Od ovčarske pečurke se razlikuje po tome što ima jasno obrubljenu bulbu, nešto manje spore, stanište u crnogoričnim šumama i što po površini klobuka nema čehice, već vlakanca. Ima svilenkasto-bijeli klobuk koji na pritisak malo požuti. Slična je i jestivoj gomoljastoj šumarici (Agaricus abruptibulbus) koja ima jako savijenu osnovu stručka koja je kao gomoljasto obrubljena. Paziti da se ne zamijeni s bijelom i zelenom pupavkom koje na pritisak ne požute.